fbpx

Što kada ne možemo voljeti i prihvatiti sebe

18. srpnja 2019.

tapkanje

Na jednom od portala na kojem pišem pročitala sam super komentar na tekst koji sam napisala. Zapala mi je za oko jedna lijepa fraza koja glasi otprilike ovako : EFT mi je jedna od boljih tehnika jer fraza „ja u potpunosti prihvaćam sebe baš takvu kakva jesam“ znači upravo to, prihvaćenje svake situacije i svake emocije, voljeti sebe…“  Moje tumačenje je da je ovaj komentar napisala osoba koja je dugo u osobnom razvoju i naučila je kako se voljeti unatoč svemu što si zamjera (jer svatko od nas si je barem nešto zamjerio u životu) i kako se prihvatiti  s pogreškama koje je učinila.

Međutim u praksi stvari izgledaju puno drugačije.  Velika većina ne može, ne zna kako ili ne želi prihvatiti da je takva kakva je. Prihvaćanje sebe je velika stvar za svakog pojedinca.

Prihvatiti i voljet sebe u potpunosti je put, put kojim kročimo kroz cijeli naš život i kako rastemo tako uvijek nailazimo na dijelove nas koji nam se i ne sviđaju u potpunosti, nailazimo na neke dijelove nas koje bi najradije da nemamo…

Uzmimo na primjer situaciju s abotrusom. Pišem o njoj jer često imam klijentice koje su donijele odluku da ga naprave jer su tada mislile da je to najbolji izbor. Međutim dogodi se da godinama kasnije krive sebe, zamjeraju si, misle da ne zaslužuju živjeti i sabotiraju se na sve moguće načine. Reći osobi koja se nalazi u takvoj situaciji da prihvaća sebe baš takvu kakva je izaziva ogroman otpor.

Zašto? Zato što to ne može prihvatiti da je učinila to što je učinila i krivi se radi toga.

EFT je zapravo poligon gdje si dozvoljavamo da budemo to što jesmo, da se osjećamo onako kako se osjećamo i da se suočimo s istinom u nama. Vrlo često nam završni dio postavke u ovim slučajevima glasi : “I mrzim se zbog toga i to ne mogu ni prihvatiti ni oprostiti sama sebi”.

To radimo zato da bi osobi dali prostor da kaže  što zaista osjeća prema sebi i da je to u redu, da to nije za osudu. Naravno nakon nekoliko ciklusa tapkanja (kao što sam pisala u tekstu OVDJE) dolazi do kognitivne i emocionalne promjene potpuno prirodno i osoba sama kaže:” Zapravo se ne mrzim, svjesna sam da sam radila kako sam tada najbolje znala.” I to još uvijek ne znači da je spremna prihvatiti sebe. Postoje ljudi koji si tek na trećem terminu tapkanja mogu reći da se prihvaćaju.

Proces prihvaćanja je upravo to, proces. Na njega se ne možemo natjerati, njega ne možemo ubrzati jer on dolaz tada kada svoje emocije izrazimo i promijenimo se na emocionalnoj, kognitivnoj i fizičkoj razini.

Ja osobno nisam prvih godinu dana tapkanja izgovoriti “volim i prihvaćam sebe u potpunosti” kako to piše u knjigama i čujem na Youtubeu jer nisam mogla prihvatiti stvari koje su mi se dogodile, pogreške koje sam ja napravila, situacije gdje su drugi povrijedili mene i one u kojima sam ja povrijedila njih.

U svojim tapkanjima i sa svojim klijentima izbjegavam frazu “prihvaćam se” sve dok oni sami ne kažu da su spremni na nju, sve ostalo bilo bi emocionalno „silovanje“. Koristim uvijek blaže završetke, “u redu sam takva kakva sam” , “ja sam ok”, “to je ok”, “tako je kako je”… i vodim klijente da sami osjete kada je vrijeme da si mogu reći da se prihvaćaju unatoč svemu i da se vole.

Naš zadatak je da se ogolimo sami pred sobom, priznamo dijelove nas koje ne volimo i ne želimo i promijenimo ih otpuštanjem. To je proces koji traje ali je vrijedan. Jer reći sebi volim te i prihvaćam takvu kakva jesi je neprocjenjiv osjećaj. I svima vam želim da ga osjetite čim prije.