fbpx

Kako se neriješena bol u djetinjstvu manifestira u sadašnjosti

30. travnja 2020.

tapkanje

Sigurno ste čuli onu rečenicu koju već godinama naglašavaju razvojni psiholozi, Unicef, dječji psiholozi : “Prve tri su najvažnije”. Pa se to proširi i kaže prvih sedam su najvažnije. Zašto je tome tako?

Te prve godine odrastanja su za svakoga od nas formativna dob, dio života kada nastaje otisak (imprint) našeg ponašanja u budućnosti.

Ovisno koliko smo u tom razdoblju života bili podržani, njegovani, voljeni, što smo tu kao “spužvice” upili, to manifestiramo kroz cijeli naš život u većoj ili manjoj mjeri.

U odrasloj dobi bol koju smo osjećali kao djeca manifestira se na razne načine. Kroz moj rad s klijentima nabrojat ću neke od najčešćih s kojima se susrećem u svojoj praksi:

Image by Free-Photos from Pixabay
  1. Ljutnja kada nas netko ne razumije – jedan od mogućih uzoraka svakako je da nam roditelji nisu pridavali pažnju i nisu slušali što govorimo. Nekako mi se čini da će se s tim problemom jednako teško nositi generacije koje odrastaju sada kao i generacije kada se djetetu govorilo” budi tiho”, bilo direktno ili indirektno.
  2. Udovoljavanje drugima a uštrb sebe – kao djeca smo naučeni da moramo biti “dobre curice” ili “pametni dečki” kako bi olakšali roditeljima, i vrlo brzo počinjemo u životu igrati ulogu “glumim da bi drugoga usrećila/usrećio”
  3. Fokusiranje na potrebe drugih bez da znamo koje su naše- od straha da se suočimo sa svojim emocijama, fokus prebacujemo na druge. Drugima više treba, drugi ne mogu bez mene, treba svima pomoći su stavovi kojima izbjegavamo “pometi pred svojom kućom”
  4. Biranje loših veza/odnosa kako bi se dobila željena pažnja – kada smo u kroničnom nedostatku pažnje, nesvjesno kreiramo situacije i odnose u životima koji su “dramatični” i zbog kojih uvijek možemo dobiti pažnju sestre ili brata, prijateljica, partnera
  5. Sabotiranje ugodnih emocija ili dobrih prilika – često se kaže “sam si sebi najveći neprijatelj”, zbog straha od neugodnih emocija jer su ostale zarobljene u tijelu nekada davno u prošlosti, ne dozvoljavamo si dobre stvari u životu. Živimo s pretpostavkom da ako smo jednom osjetili bol, osjetit ćemo je i opet, pa je ova vrsta sabotaže zapravo unutarnji štit.
  6. Zavist kada netko drugi uspije – mislimo da mi nismo dovoljno dobro, da je drugima lakše, da su rođeni pod sretnom zvijezdom. Ovime zapravo preveniramo akciju kako bi se zaštitili od neuspjeha. Postoji velika mogućnost da su vas roditelji uspoređivali s braćom i sestrama, drugom djecom naglašavajući kako su oni bolji.
  7. Mišljenje da je drugima puno lakše u životu nego vama- gledati na druge s te perspektive pokazuje da smo preuzeli ulogu žrtve i pomirili se sa svojom sudbinom. Zapravo je svima nama u životima onako kako gledamo na stvari, ako nam je sve teško takvo i postaje. Percepcija je sve!
  8. Osjećaj da je sve uvijek na samom rubu da se raspadne – konstantan život u brizi, neizvjesnosti, hoće li se dogoditi ovo ili ono ali oboje jednako loše, prvi je znak toga da u onim trenutcima u djetinjstvu kada vam je trebala sigurnost ona nije bila dana od primarnih skrbnika, ne zato što možda nisu željeli dati, nego nisu znali prepoznati vaše potrebe
slika

Bol koju na ovakav način manifestiramo kroz život naš zadatak kao odraslih odgovornih pojedinaca je da si dozvolimo “izliječiti” je i preboljeti. Dokle god smo vezani ovakvim nitima za djetinjstvo i za prošlost, ne dozvoljavamo si ispuniti svoje pune potencijale.

EFT kroz rad s praktičarem nudi individualizirani pristup vašim iskustvima i mogućnost emocionalnog oslobađanja i promjene emocionalnih stanja i ponašanja koja nam ne služe, u ona koja su za našu najveću dobrobit i boljitak.

Uzmi život u svoje ruke i odvaži se iscijeliti svoje djetinjstvo.